Planina u tebi

Davno sam od svog oca čula jedan zanimljiv zaključak da geografija i reljef jedne države dosta govori o naravi i duhu samih ljudi koji nastanjuju taj prostor.  Pogledaš onda ovu našu zemlju- Bosnu i Hercegovinu. Gdje god da se čovjek osvrne ugleda neku planinu, brdo i nije samo ta jedna stijena, već je prati čitav vijenac koji se prostire u nepreglednost. Nekako ovdje  gdje god živjeli živimo između planina. Nekada nam to može dati osjećaj sigurnosti i zaštite,ali često to nam stvara osjećaj tjeskobe, tište nas sve te planine oko nas i unutar nas koje smo sagradili.  Skućenost koji osjećamo s vana utiče i na nas iznutra. A do nas je da li ćemo dozvoliti da nas ta tjeskoba i skučenost zatvori ili ćemo odlučiti da se popnemo na vrhove tih planina i pogledamo svijet iz neke druge perspektive.

Zašto sada ovo pišem? Zato što sam i ja kao i svi vi počela zaista da otkrivam nevjerovatnu prirodu koju ova naša zemlja ima, ali i svi mi. Svaki put kada otkrijem novi vrh nanovo me fascinira koliko je to sve bilo prisutno tu oko mene, ali ja to nisam primjećivala. Odnosno čak bih prije rekla nisam dala priliku ni da iskusim. Jer vikendom bismo više pili kafe po gradu. Gledali da pobjegnemo u neku drugu državu, neko drugo more, neki drugi vrh. Konstanto smo bili negdje drugo osim ovdje.   A sada imamo vremena i prelijepo je vidjeti da su planine postale naš bijeg od stvarnosti. Samo što bih te tu rado pitala: Da li odlaziš u planinu da pobjegneš od tjeskobe (sebe) u gradu ili da se vratiš sebi?

Za mene naše planine imaju svoju dušu, imaju karakter kao svako od nas. Neke su pitome, njeguju te i ne pružaju ti otpor da ih ispenješ dok su druge kršne, gorde i strme i dopuštaju da im vrhove ispenju hrabri, dosljedni i uporni. Ove planine smo mi. Mislim da smo mi kao narod oko sebe stvorili dosta oklopa, izgradili planine da nas ne bi drugi napali, posjedovali i na kraju povrijedili. Ali ja znam da te planine u nama kriju ljude velikog, otvorenog i dobrog srca. Možda zato smo najispunjeniji kada odemo na neku visinu, ispenjemo neki vrh i jednostavno sve oko nas i unutar nas sagledamo iz druge perspektive.  Na planini mi osjećamo slobodu, pripadamo negdje, ali nismo vezani. Planina nam pruža mir, pruža nam odmor, daje nam prostor da budemo sa sobom. Zato odlazimo toliko često u brda, tražimo se i tu se u planini i pronalazimo. Jer zaista sve što vidiš oko sebe je refleksija tebe iznutra. Zamisli onda kakve  zaista ljepote nosiš u sebi, ali je samo nekada potrebno da sve to sagledamo iz neke druge perspektive. Potrebno nam je da se ne gubimo u tjeskobi,već da ispenjemo svoje vrhove i dozvolimo da i drugi vide svo to naše bogatstvo.

Samo ne zavravaj se da je samo dostizanje cilja, vrha ono što trebaš da osvojiš i vidiš. Nekada je puno bitnije i važnije samo putovanje do gore. Zato drži oči otvorene sve vrijeme, budi prisutan/prisutna i vidjet ćete sve što trebaš da vidiš da na kraju osvojiš te planine u sebi.

And to the mountain I go to lose my mind and find my soul

Leave a Reply

Your email address will not be published.