Od svih mojih novogodšnjih želja jedna je sigurno, a to je da želim više mira. Ne sutra, ne prekosutra, već sada od sada i ubuduće. Želja moja sada nije u traženju već samo da budem. Da posamtram i dozvolim da dođe šta treba dođe. Nekako su svi krenuli odmah sa ciljevima, planovima, nadanjima i očekivanja, a ja sve to nijemo posmatram i govorim ljudi gdje se požurili. Nije to do nikoga, nemojte da se ko nađe uvrijeđen, sve je to do mene. Jer meni sada najviše treba neko dugme za pauzu u mom životu. Nekako da mogu poslije svakog razgovora, svakog susreta zaustaviti trenutak nakratko i da u miru i tišini sve to integrišem. Treba mi vremena da intergrišem sve što se izdešavalo, da poredam, razvrstam i osjetim sve te promjene u sebi. Promjena se desila, ali nismo je ni sagledali, a mi već žurimo za novim iskustvom. Ponekad tako nam i kroz ruke prođe i vrijedni trenunci, vrijedni jer im je potrebn, radi nas, da im se da priznanje. Tako lako nekada prelazimo preko svega što smo nekada mislili da je nemoguće za ostvariti. To je zasigurno i zbog vremena u kojem živimo, samo da je brže, veće, snažnije i jače. Zato smo generacija jakih stimulansa, nisu nam više dovoljne male doze ničega. I često te stimulanse tražimo izvana jer iznutra se osjećamo prazni, izmoreni, odvojeni od sebe.
Ne znam za vas, ali meni je u zadnje vrijeme previše svega. Puno i previše je infomacija, čak i korisnih. Svi mi dijelimo savjete, čitamo tuđe savjete, pišemo, bilježimo, radimo, dišemo i onda se pitam kada smo više počeli da slušamo sve što nam planete, karte,članci, podcastovi, i drugi govore za nas i prestali slušati svoj unutrašnji glas?
Mislim da je vrijeme da svi malo stanemo, da malo sve sagledamo i da ne hrlimo grlom u jagode. Nećemo nigdje zakasniti, jer neće ti ništa pobjeći što ti je namijenjno i za šta si spremna/spreman. Čak i na tom „putu samospoznaje“ sebi pokušavamo naći kratice, prečice, neki od nas žele što prije sve da iskuse, a neki pak se toliko raspline na sve strane da ni sami ne znaju šta su započeli i na čemu sada rade. Kako god, šta vam želim reći jeste gdje ste tu VI? Gdje je nestalo povjerenje u sebe? U svoje znanje, u svoju unutrašnju mudrost?
Vjerujte mi da se i ja pitam, jer u ovom moru informaciju više se i ja gubim. Zato je bitan taj unutrašnji kompas, jer na kraju vi najbolje znate što je najbolje za vas. Često ne dopustimo da se saslušamo i još češće zato što više vjerujemo drugome nego sebi.
Iskreno da vam kažem da bez obzira koliko dugo i intenzivno nečim se bavili. Bez obzira na edukacije, seminare, diplome stečene svi mi imamo trenutke kada nam se javi nesigurnost. Nesigurnost u svoju vrijednost, počinje poređenje sa drugima, krivljenje i time i sputavanje nas samih na putu rasta. Znam, jer isto to i prolazim. Gledaš oko sebe sve te divne ljude i misliš šta ja još imam ovdje da ponudim? Režeš sebi krila, a nisi još ni započeo let. I znaš li zbog čega? Zbog straha. Strah nas je svoje Svjetlosti, svoje vrijednosti i strah nas je odgovornosti. Jer da bismo osjetili oslobođenje i lakoću treba nam dosljednost, dosljednost prema sebi. Disciplina koju ja više volim nazvati posvećenost, i ponovit ću odogovornost. Treba stajati iza svake svoje odluke i svakog svog izgvororenog da ili ne. Treba hrabrosti da budeš ranjiv i otvoriš se prema drugome i dozvoliš da tvoja iskrenost nekoga jednog dana i inspiriše. Odgovornost jer u tom letu i širenju krila nećeš uvijek naići na potporu, suočit ćeš se i sa drugima kojima tvoja Svjetlost sad za sada smeta. Javit će se osjećaj dokazivanja, pa ponovo nesigurnost da li vrijediš i tako u vječitoj spirali dok se penjaš uzlazno prema višoj svjesnosti.
Samo nemoj biti ti ta osoba koja sebe najviše sputava. Dozvoli sebi vrijeme i znaj da svako od nas ima svoje vrijeme. Ne cvjeta svaki cvijet odmah početkom proljeća niti svake godine, tako i mi ne trebamo pratiti druge već sebe. Kada osjetiš da ti treba odmor, uzmi ga pa i da čitav svijet trči maraton. Kada ti treba san, spavaj, pa i bilo to popodne. Kada ti se jede slatko, pojedi, ali bez grižnje savjesti. Bit je odgovornost u svemu što činiš prema sebi. Dovoljno smo bili obazrivi za druge, vrijeme je da budemo prema sebi. Ne reži svoja krila lijepi anđele jer ko zna koga ćes sve da predvodiš u svom letu jednog dana.