Živiš. Dišeš. Boriš se. Smiješ se. Plačeš. Rasteš. Padaš. Voliš. Rasadaš se. I na kraju čemu sve to? Sa kojim razlogom? Šta je to što nas drži?
U samoj suštini svega u životu i našeg postojanja je ljubav. Ljubav kao stanje ne kao emocija. Stanja bivanja i načina života. Vibracija koja spaja, razumije, pruža milost i potpuno prihvatanje. Nekako svi u životu težimo za tim u biti kroz svo naše postojanje. Da volimo i da budemo voljeni. Najprije, od naših roditelja, najbližih, pa zatim i čitavog svijeta. U suštini tragamo za ljubavlju koja treba da dođe iznutra i prema nama samima. Ljubav drugog dođe kao odraz, refleksija tog stanja unutar nas. Ja bih prije rekla da sve u suštini što mi želimo jeste da budemo viđeni. Da nas vide baš takvim kakvim jesmo, bez iluzija, konstrukcija i nametnutih kalupa. Već u svojoj potpunosti kakvi smo uistinu. A u tome leži i naša najveća lekcija- vidjeti i prihvatiti sebe baš taki kakvi jesmo.
Voljeti te mogu mnogi, ali rijetki te zaista vide. Zato kažem da je snažnije reći „Vidim te“ nego „Volim te“. Voljeti se mogu sve naše maske, svi prikriveni strahovi, tuge, boli, ali koliko nas zaista istinski drugi vide. Koliko ti vide tvoju suštinu? Vidiš li je ti?
Da bih vidjeli moramo i mi biti dovoljno hrabri da se pogledamo u potpunoj ogoljenosti. Ogoljenosti duše. Sagledati svoje svjetlo, ali i svoje sjenke. Sjenke nisu negativne niti ružne, sjene su dijelovi duše koji još nisu viđeni od nas samih. Dijelovi duše koje još uvijek ne razumijevamo i ne prihvatamo. Dijelovi nas kojima nedostaje svjetlosti. Nedostaje im da im se dozvoli da se prikažu jer se smatraju neprihvatljivim i stranim, a sve što žele jeste da budu iscjeljeni i prihvaćeni baš takvi kakvi jesu.
Zauvijek ću ponavljati da uvijek ali uvijek sve kreće od nas samih. Ljubav koju tražiš u drugome je ljubav koja nedostaje da daš samoj/samom sebi. Prihvatanje sebe u svojoj potpunosti ne događa se preko noći to je u suštini put otkrivanja sebe i traje koliko smo živi. Samo do nas je koliko smo zaista spremni da vidimo sebe toliko ćemo dopustiti i druge da nas vide. Znam da nije lako, ali vrijedi otkrivanja jer svaku sjenku koju osvjetljiš zasija jedno svjetlo u tebi koje ne primjetiš možda ti na prvu, ali u odrazu drugog preko puta sebe će itekako da bljesne.
I ti divna dušo, reći ću ti nešto…
Vidim te. Vidim te takvog/takvu kakva jesi. Vidim svaki tvoj ožiljak, svaku ranu i svaku emociju. Vidim i neprihvatanje i nerazumijevanje, ali sve to prihvatam jer vidim. Vidim u tebi dobrotu i suštinu tvoju koja je savršena u svojoj nesavršenosti. Unikatna. Lijepa. Nježna. I divna dušo ostani tako svoja, jer time je bezbjedno da ja bude svoja i zajedno se vraćamo svi sebi.